Foto Pozitivn.hr, Ai
Nagli pad režima Bashara al-Assada u Damasku i pasivnost Rusije otvorili su Pandorinu kutiju geopolitičkih spekulacija. Dok izraelski avioni slobodno lete nebom koje je donedavno čuvao ruski S-400, a američka politika prema Ukrajini pokazuje znakove kolebanja, postavlja se ključno pitanje: svjedočimo li velikoj geopolitičkoj trgovini u kojoj je sudbina Sirije žrtvovana za novi poredak u Istočnoj Europi?
Dramatičan i iznenadan kolaps višedesetljetne vladavine obitelji Assad u Siriji, koji se odigrao pred očima svjetske javnosti gotovo bez otpora, ostavio je više pitanja nego odgovora. Kako je režim, koji je uz izdašnu rusku i iransku vojnu pomoć preživio gotovo desetljeće brutalnog građanskog rata, pao u ruke relativno slabih pobunjeničkih snaga u samo nekoliko dana? Gotovo jednako zbunjujuće bilo je i povlačenje Rusije, koja je godinama ulagala ogroman vojni i politički kapital u održavanje Assada na vlasti. Zadržavši samo ključne pomorske i zračne baze, Moskva je efektivno pustila svog štićenika niz vodu, nudeći mu tek sigurno utočište.
Sirija kao moneta za potkusurivanje
Teorija o "velikoj pogodbi" temelji se na nekoliko ključnih premisa. Prvo, za Sjedinjene Države, Sirija pod Assadom predstavljala je trajno žarište nestabilnosti i, što je još važnije, ključnu platformu za iranski utjecaj na Bliskom istoku. Padom Assada, Iran gubi svog najvažnijeg državnog saveznika u regiji i kopneni koridor za opskrbu Hezbollaha u Libanonu. Ovaj ishod je, bez sumnje, primarni strateški dobitak za SAD i, još više, za njihovog ključnog saveznika, Izrael.
Drugo, za Rusiju, vojna intervencija u Siriji postala je izuzetno skupa i dugoročno neodrživa, posebno uz iscrpljujući rat u Ukrajini. Iako je intervencija ispunila primarni cilj – spasila je Assada od poraza i demonstrirala povratak Rusije na svjetsku scenu – dugoročni ostanak i pacifikacija zemlje postali su teret. Povlačenjem, Rusija zadržava strateški važne baze na Mediteranu (pomorsku u Tartusu i zračnu u Hmeimimu), ali se oslobađa obveze obrane propalog režima. Ako je u zamjenu dobila prešutno američko prihvaćanje svojih teritorijalnih osvajanja u Ukrajini, onda se ovaj potez iz perspektive Kremlja može smatrati pragmatičnim, pa čak i profitabilnim.
Izrael kao najveći pobjednik
Nema sumnje da je najveći i najdirektniji pobjednik pada Assada država Izrael. Godinama je izraelsko ratno zrakoplovstvo (IAF) izvodilo stotine zračnih udara na iranske i proiranske ciljeve unutar Sirije, često se krećući po rubu direktne konfrontacije s ruskim snagama. Nestankom sirijske protuzračne obrane i, još važnije, uklanjanjem ruskog "kišobrana" koji je ograničavao opseg izraelskih operacija, nebo iznad Sirije postalo je potpuno otvoreno.
Danas izraelski zrakoplovi ne samo da nesmetano djeluju protiv ostataka iranske prisutnosti, već, kako se navodi u brojnim izvještajima, koriste sirijski zračni prostor kao odskočnu dasku za potencijalne udare na sam Iran. Rješavanjem problema na svojoj sjevernoj granici i eliminacijom jedinog preostalog susjeda s konvencionalnom vojskom koja mu je predstavljala prijetnju, Izrael je osigurao stratešku dubinu i stabilnost za naredna desetljeća. Ovakav ishod teško da bi bio moguć bez prešutnog američkog i ruskog dogovora.
Paralele s Ukrajinom i budućnost
Povezanost sa situacijom u Ukrajini postaje očitija kada se analiziraju signali koji dolaze iz Washingtona. Ako Trumpova administracija doista smanji vojnu i financijsku pomoć Ukrajini i izvrši pritisak na Kijev da prihvati "realnost na terenu" – odnosno, gubitak teritorija – to bi se savršeno uklopilo u logiku geopolitičke razmjene. Rusija bi ostvarila svoj minimalni cilj u Ukrajini, a SAD bi, zauzvrat, ostvario svoje ciljeve na Bliskom istoku: slamanje iranskog utjecaja i osiguranje dugoročne sigurnosti Izraela.
Naravno, ovo je i dalje u domeni spekulacije. Ne postoje javni dokazi o formalnom sporazumu. Mnogi analitičari tvrde da je pad Assada rezultat unutarnje slabosti režima i promjene regionalne dinamike, a ne velike pogodbe supersila. Ipak, sinkronicitet događaja je zapanjujući. Nagli kolaps u Siriji, ruska pasivnost, izraelska sloboda djelovanja i promjena tona u američkoj vanjskoj politici čine previše slučajnosti da bi se mogle olako odbaciti.
U konačnici, ako se ova teza pokaže točnom, ona bi označila povratak ciničnoj, transakcijskoj diplomaciji velikih sila, gdje se sudbine manjih nacija kroje u zakulisnim pregovorima, daleko od očiju javnosti. Za Ukrajinu bi to značilo bolnu spoznaju da potpora Zapada ima svoju cijenu i svoje granice, dok bi za Bliski istok to bio početak nove ere, definirane slomom iranskih ambicija i neupitnom regionalnom dominacijom Izraela. Pitanje koje ostaje jest: je li stabilnost kupljena ovom trgovinom stvarna i dugoročna, ili je samo uvod u nove, još nepredvidljivije sukobe?
