fotografija je izrađena uz pomoć AI tehnologije, portal pozitivno.hr zadržava sva prava na objavu iste
IZRAEL – IRAN: Sukob koji traje
Teško je razumjeti početak i srž sukoba između Izraela i Irana, posebno uz mnoštvo informacija iz domaćih i svjetskih medija te analitičara. No, ono što je važno znati jest da izvorno Iran i Izrael nisu bili neprijatelji, dapače.
Postoje čak i povijesne teorije da je Perziju utemeljilo trinaesto židovsko pleme, no u svakom slučaju položaj Židova u Iranu bio je bolji nego u većini europskih zemalja. I danas postoje židovske sinagoge u Teheranu, dvjesto tisuća izraelskih Židova ima iransko porijeklo, a postoje i velike izraelske investicije u samom Iranu.
Izraelska borba za opstanak
Iako Izrael generalno doživljavamo kao veliku i moćnu državu, treba osvijestiti da je svojom površinom manji od pola Hrvatske – otprilike kao Slavonija i kontinentalni dio između Save i Drave. Na tom se teritoriju smjestilo deset milijuna ljudi, tu su i Palestinci u Gazi i na Zapadnoj obali, a gotovo pola površine Izraela čini pustinja Negev. I u cijelom tom teritoriju smješteni su i svi silni izraelski vojni kapaciteti.
Nećemo se vraćati na izraelsko-arapske ratove, već samo na odnos Izraela i Irana. Tek nakon dolaska ajatolaha Homeinija na vlast u Iranu 1979. godine počela je radikalna retorika i radikalno ponašanje Irana prema Izraelu. Činjenica da je Homeini u Teheran stigao iz Pariza avionom upućuje i da zapadne zemlje nisu "nevine" u tim geostrateškim promjenama. Još više na to upućuje činjenica da je Zapad osamdesetih gurnuo Sadama Huseina, tada njihovog miljenika, u rat s Iranom koji je u konačnici trajao osam godina i odnio najmanje milijun života.
Kroz stalno prisutne arapsko-izraelske sukobe i potrebu Izraela da kontrolira prostor južnog Libanona kako bi imao sigurnu tampon zonu prema Siriji, koja je tada bila gospodarski i vojno vrlo moćna, Iran unatoč svom ratu s Irakom utemeljuje Hezbolah. Hezbolah kroz desetljeća postaje vrlo moćna i respektabilna vojna snaga. Djeluje u Libanonu, van sustava vlasti i vojnog ustrojstva države Libanon. U zadnja dva desetljeća, u prostoru Gaze, Iran stoji i iza formiranja Hamasa, kao alternative Palestinskoj samoupravi koja je prema iranskim standardima preblaga u odnosu prema Izraelu.
Treći iranski partner o komu Izrael mora voditi računa su pobunjeni Huti na području Jemena. Pri tom treba znati da je jedno vrijeme trajao vojni sukob između Saudijske Arabije i Hutista i da ih Saudijci nisu uspjeli pobijediti unatoč vrhunski opremljenoj vojsci i snažnom zrakoplovstvu. To samo po sebi upućuje na snažan vojni ustroj i dobro ustrojene vojne snage (a ne neke polu-odrpane pobunjenike), kako ljudi često zamišljaju.
Čije probleme rješava Izrael?
Ako malo bolje pogledamo, danas su pod direktnim utjecajem (a možemo reći i pod potencijalno direktnom vatrenom kontrolom!) Irana dva glavna pomorska puta za transport nafte – Hormuški tjesnac na izlazu iz Perzijskog zaljeva pod direktnom kontrolom samog Irana i ulaz u Crveno more pod vatrenom kontrolom Huta. Već su i do sada Hutisti činili ozbiljne probleme svjetskoj trgovini napadajući trgovačke brodove u Crvenom moru na putu prema Sueskom kanalu. Od presudne je važnosti za svjetsko gospodarstvo da se ovi rizici trajno razriješe i očito je ovo odrađivanje posla za najbogatije (a glavni račun bi zbog cijena roba platili najsiromašniji).
Što je potaknulo Izrael na „konačni obračun“?
Pad sirijskog režima Bashara Al-Assada bio je ključni događaj koji je naznačio mogućnost razbijanja iranskog obruča oko Izraela. Taj događaj je pokazao najprije svu slabost Vladimira Putina koji nije bio u stanju zaštititi svog važnog saveznika. No, time su prekinuti svi kopneni putovi za dobavu naoružanja Hezbolahu, više nije moguće nadoknaditi ispaljene rakete, gubici pri aktiviranju bipera bili su enormni, a zapovjedni lanac razbijen.
S druge strane, ajatolah Hamnei je još prije nekoliko mjeseci izjavio da je kraj Izraela jako blizu, a količina obogaćenog urana u iranskim centrifugama ubrzano je rasla. Rezultat imamo – razoran sukob kakvog nismo imali u suvremenoj povijesti.
Palestinci kao kolateralne, ali velike žrtve
U svim dosadašnjim arapsko-izraelskim ratovima najveće žrtve bili su Palestinci. Nažalost, tako je i danas. Politika strpljenja Palestinske samouprave vjerojatno je bila najbolja za Palestince, no potreba za normalnim životom i (lažni) osjećaj da se Izrael uz pomoć Irana može pobijediti doveo je do sadašnje situacije.
Uz to, lude Trumpove ideje da bi se Gaza mogla pretvoriti u mondeno ljetovalište, a Palestinci iseliti, van su svake pameti. I naravno, kao i u svakom ratu, postoji uvijek krug ljudi, pa i među Palestincima, koji iz ove situacije debelo profitiraju.
Što poslije rata?
Rat, kakav god bio, na kraju završi mirovnim sporazumom i pruža šansu za trajan i kvalitetan mir. Prema tome, želim i Palestincima i Izraelcima i Irancima vječni i pravedan mir – Izraelu sigurnost, Palestincima vlastitu državu, a Iranu ukidanje sankcija, odustajanje od nuklearnog naoružanja i ubrzani gospodarski napredak!
Sve manje od toga, za bilo koju od tih strana, znači samo primirje i sjeme novog rata.