Trideset godina nakon pobjedničke i oslobodilačke akcije Oluja i trideset i pet godina nakon prvih slobodnih i demokratskih izbora kojima smo krenuli u samostalnost održava se mimohod hrvatskih oružanih snaga u Zagrebu. A samo prije tik jedva nekoliko desetaka godina bili smo nenaoružani i razoružani narod koji se vrlo brzo našao pod međunarodnim embargom. To se nikada ne smije zaboraviti.
Stvoritelji hrvatske vojske
Danas posebno moram istaknuti dva čovjeka, dva časnika, dva generala, posebno zaslužna za stvaranje pobjedničke Hrvatske vojske i za njene strateške i vojne pobjede. Iako su krenuli sa sasvim dvije različite strane imali su jako puno sličnosti – veliki profesionalci, veliki idealisti i ljudi posvećeni svojoj domovini. To su generali zbora Ante Roso i Petar Stipetić.
General Roso, dok ne samo većina hrvatskih branitelja nije sanjala da će to morati postati, a većina današnjih pravih (i malo manje pravih) generala nije sanjala da će se boriti u hrvatskoj vojsci, vratio se iz Francuske i započeo s formiranjem moderne Hrvatske vojske. Sve je počelo s bojnom Zrinski i bojnom Frankopan, ili točnije Rosinim nastupom – Oni koji nisu spremni umrijeti za Hrvatsku umoljavam da napuste dvoranu! Nitko nije napustio dvoranu.
General Roso je započeo i pripremu obrane Vukovara - s 47 svojih vrhunskih vojnika dok su se preko Dunava već polako slagala dva korpusa JNA. A o njegovoj ulozi u obrani Dubrovnika, deblokadi Zadra, nabavi oružja i opreme ovdje nećemo ni govoriti.
General Stipetić, gospodin general, kako su ga i doživljavali i oslovljavali. Bio je potpuno posvećen Hrvatskoj i Tuđmanov čovjek od posebno povjerenja, čovjek za najteže zadatke. Kada bi negdje zapelo ili kada bi trebalo preuzeti najzahtjevnije situacije, tu je bio Petar Stipetić. Kada je krenula Oluja, general Stipetić je najprije imao zadatak da pripremi na istočno-slavonskom bojištu „odsudnu obranu“, u slučaju da se Miloševićeva SRJ odluči umiješati rat. Imao je na raspolaganju dvije slavonske profesionalne brigade i ukupno pedeset tisuća vojnika da primi eventualni kontra udar i zadaću da s tim snagama izdrži tjedan dana, dok se ne završi oslobađanje ostalog dijela Hrvatske. Kako SRJ nije imala petlje ući u rat, general Stipetić je već drugi dan hitno pozvan u Zagreb da preuzme zapovijedanje na Banovini gdje se stvari nisu dobro razvijale. U sljedeća dva dana razbio je 21. Kordunski korpus koji m je u konačnici potpisao i kapitulaciju.
Vremena u kojima živimo
U ovih trideset pet godina uspjeli smo doći od nenaoružanog naroda do pobjedničke vojske u Domovinskom ratu, ostvarenja svih strateških ciljeva za bilo koju državu na svijetu – postali članica NATO-a, EU, ušli u Shengensku zonu, uveli euro.. i sami sebe razoružali. Dok se istovremeno svijet našao na rubu novog velikog općeg rata.
Stoga je današnji Mimohod hrvatskih oružanih snaga koje su se konačno počele obnavljati više nego dragocjen i dragocjena poruka svima koji teškog srca prihvaćaju postojanje hrvatske države. Mimohod je i izraz zahvalnosti svima koji su dali život za modernu hrvatsku državu ali i svima onima koji su ginuli kroz stoljeća diljem Europe i svijeta za tuđe interes i u tuđim uniformama.
Hrvatska vojska mora biti mala ali dobro posložena, dobro opremljena i odlično uvježbana sila, ne zato da bi ikoga ugrožavali, jer to u povijesti nikada i nismo, već kao brana bilo kakve agresije prema Republici Hrvatskoj. Hrvatska vojska mora biti naš ponos i naša snaga i zalog naše mirne budućnosti.
Za svaku drugu situaciju vrijedi kako je napisano – Il će viti, il nas neće biti!
