Foto Pozitivno.hr chatgpt
Europa se, u svojoj plemenitoj težnji da postane prvi klimatski neutralan kontinent, suočava s gorkom stvarnošću: politike osmišljene da spase planet mogle bi istovremeno uništiti temelje njezinog prosperiteta. Europski zeleni dogovor, nekoć slavljen kao vizionarski put u budućnost, sve više pokazuje svoje drugo lice, obilježeno deindustrijalizacijom, gubitkom konkurentnosti i strateškim zabludama koje prijete gurnuti Europu na marginu globalne scene. Dva najočitija primjera ovog paradoksa su forsiranje električnih automobila i katastrofalna energetska politika Njemačke.
Električni automobil: Trojanski konj europske industrije
Na papiru, prelazak na električna vozila (EV) zvuči kao logičan korak. U praksi, to je strategija prepuna opasnih previda. Europska unija, s Njemačkom na čelu, agresivno je gurnula svoju nekoć moćnu automobilsku industriju prema elektrifikaciji, dok je istovremeno ignorirala ključna pitanja koja Kina nije.
1. Problem baterija: Ekološka bomba i strateška ovisnost
Srce svakog električnog automobila je baterija, a njezina proizvodnja je sve samo ne "zelena".
-
Prljava proizvodnja: Za proizvodnju jedne baterije potrebne su ogromne količine sirovina poput litija, kobalta i nikla. Njihovo rudarenje devastira okoliš, troši goleme količine vode i često se odvija u uvjetima koji krše temeljna ljudska prava. Emisije CO2 tijekom proizvodnje jedne baterije toliko su visoke da je potrebno prijeći desetke tisuća kilometara samo da bi se postigla "nulta emisija" u usporedbi s modernim benzinskim ili dizelskim motorom.
-
Neriješeno pitanje otpada: Što učiniti s milijunima istrošenih baterija koje će za desetak godina preplaviti kontinent? Trenutni procesi recikliranja su skupi, energetski intenzivni i nedovoljno učinkoviti da bi povratili sve vrijedne materijale. Europa nema ni približno dovoljno kapaciteta za reciklažu, što znači da riskiramo stvaranje novih, toksičnih odlagališta.
-
Kineska dominacija: Dok je Europa teoretizirala, Kina je djelovala. Danas Kina kontrolira većinu lanca opskrbe baterijama – od rudarenja sirovina, preko prerade, do proizvodnje gotovih ćelija. Europska automobilska industrija postala je opasno ovisna o svom najvećem konkurentu. Forsiranjem električnih vozila, Europa ne samo da nije smanjila svoju ovisnost, već je naftnu ovisnost o Bliskom istoku zamijenila tehnološkom ovisnošću o Kini.
Njemački "Energiewende": Lekcija o tome kako pucati sebi u nogu
Njemačka, industrijsko srce Europe, donijela je odluku koja će se u povijesnim knjigama proučavati kao primjer nevjerojatne strateške kratkovidnosti: gašenje vlastitih nuklearnih elektrana. Odluka donesena pod pritiskom zelene ideologije i straha od nuklearne energije imala je razorne posljedice.
-
Gubitak energetske neovisnosti: Zatvaranjem nuklearki, koje su proizvodile čistu, pouzdanu i jeftinu energiju, Njemačka se bacila u naručje nestabilnih obnovljivih izvora i, što je još gore, uvozne energije. Cijena električne energije za njemačku industriju i građane eksplodirala je, čineći njihove proizvode skupljima i manje konkurentnima na svjetskom tržištu.
-
Ironija uvoza iz Francuske: Vrhunac ironije je činjenica da Njemačka danas masovno uvozi struju od svog susjeda, Francuske. I to ne bilo kakvu struju, već struju proizvedenu u francuskim nuklearnim elektranama. Dok je Njemačka gasila svoje pogone, Francuska, predvođena pragmatičnim vodstvom, najavila je renesansu nuklearne energije i izgradnju novih reaktora. Pariz je prepoznao ono što je Berlin odbio vidjeti: bez nuklearne energije, stabilna i cjenovno prihvatljiva energetska budućnost je nemoguća.
-
Povratak ugljenu: U nedostatku nuklearne energije, a kada vjetar ne puše i sunce ne sija, Njemačka je prisiljena paliti svoje termoelektrane na ugljen – najprljaviji izvor energije. Time je postigla suprotno od onoga što je bio cilj "zelene tranzicije", povećavajući svoje emisije CO2. Laički rečeno automobili u njemačkoj ne voze na struju već na ugalj, bilo bi efikasnije da se vratimo na parni pogon.
Vrijeme za buđenje
Europa stoji na raskrižju. Jedan put vodi u nastavak slijepe primjene dogmatskih zelenih politika koje uništavaju njezinu industriju, povećavaju ovisnost o geopolitičkim suparnicima i u konačnici ne rješavaju ekološke probleme na učinkovit način. Drugi put zahtijeva buđenje i povratak pragmatizmu.
To znači priznati da električni automobil nije jedino rješenje i da se mora ulagati u razvoj sintetičkih goriva i vodikovih tehnologija. To znači priznati da je gašenje nuklearnih elektrana bila katastrofalna pogreška i da je nuklearna energija, uz obnovljive izvore, ključna za stabilnu i čistu budućnost.
Ako Europa želi preživjeti kao relevantna gospodarska i industrijska sila, mora hitno preispitati svoj "Zeleni dogovor". U suprotnom, ostat će upamćena kao kontinent koji je, u ime spašavanja planeta, žrtvovao samoga sebe.