Svi već odavno znamo da u Hrvatskoj ništa ne može proći bez prigovora, žaljenja i gunđanja. Zato nije nikakvo iznenađenje da je jedan, sve samo ne običan koncert naknadno postao bojno polje, no rekao bih bez pravog razloga, ali bar su mnoge maske pale.
Crvene maske
Na hipodromu se okupilo, na vizualnom i produkcijskom spektaklu više od petsto tisuća Hrvata i ne samo Hrvata, građana i ne samo građana. Uz sve opravdane strahove, stvarno je čuvao svako samog sebe i prvog do sebe i svi su sve sačuvali. Marko Perković otpjevao je naravno i Bojnu Čavoglave. U trosatnom koncertu bilo bi čudno da nije – a pjesma počinje kako počinje, sviđalo se to, 34 godine od njenog nastanka, nekom ili ne! Pjesma je prije svega svjedok vremena u kom je nastala i otpora srpskoj agresiji koju je trebalo preživjeti!
MPT pri tom nije ni prije koncerta, ni u sredini, niti na kraju uzvikivao „Za dom spremni“ i „mjerio visinu kukuruza“. Na koncertu, siguran sam, nije bio niti jedan čovjek koji je sličan pozdrav upotrebljavao u državi koja je nestala s povijesne pozornice prije 80 godina. A bar 400 tisuća prisutnih rodilo se poslije pobjedničke Oluje i oslobođenja domovine. I svi oni nisu, kako bi Hajdaš Dončić rekao – ustaše.
Kad je završio koncert, obrušilo se na izvođača, sudionike i gledatelje sve što sebe u javnosti i medijima predstavlja ljevicom, inzistirajući da je Ustavni sud jasno zabranio navedeni pozdrav. Ali to nije ni bilo sporno – pozdrav je zabranjen i treba biti! No Visoki prekršajni sud ga je u sklopu izvođenja Bojne Čavoglave – dekriminalizirao – i to kritičari jako dobro znaju.
Svakako treba napomenuti da je više udruga proizašlih iz Domovinskog rata registriralo svoje grbove koji sadrže navedeni pozdrav i protiv toga nikad nitko nije ništa poduzeo, pa čak ni SDP kad je bio na vlasti.
Fali račanovske mudrosti
Da su svi pristupali ovom problemu (ili „problemu“) kao Ivica Račan, problem bi odavno nestao. Račan je bio duboko svjestan da su zabrane uvijek motivirajuće za onog koga pogađaju. Tako da na primjer, pjevanje Marka Perkovića na dočeku naših sportaša nisu „izumili“ nogometaši već je to bila želja rukometaša nakon što su postali svjetski prvaci u Portugalu 2003. godine. I tada su brojni nadobudni oko Ivice Račana dobili „slom živaca“ no on im je rekao – Jesu oni svjetski prvaci ili mi? Ako su oni, imaju pravo tražiti da im pjeva onaj koga oni žele.
Crne maske
No, osim lijepih crvenih, pale su i crne maske. Neizlječiva je bolest i na krajnjem desnom krilu hrvatske političke scene da zlorabi svaku situaciju i nepotrebno koristi taj pozdrav koji šteti međunarodnom ugledu Republike Hrvatske. Možemo razumjeti da nekoliko pojedinaca nešto takvo zapjeva ili uzvikne u pijanoj noći, ali kada to učine dva saborska zastupnika (valjda želeći steći nekakve političke bodove) pitamo se da li su oni udbaši ili kos-ovci ili tek obični glupani! Neka sami odrede što su. A nije na čast niti Gordanu Jandrokoviću što im je to progledao kroz prste.
Domovinski rat i 30 godina od pobjede
Kako je ovo godina u kojoj slavimo trideset godina od briljantne vojne pobjede Hrvatske vojske u oslobodilačkoj akciji Oluja, sigurno je da će spornih situacija biti još. No, da utvrdimo gradivo: Hrvatsku nisu oslobodili „ovi ili oni“, Hrvatsku su oslobodila djeca i unuci i ustaša, i partizana, i domobrana. U Hrvatskoj u Domovinskom ratu nisu postojale dvije struje i nije bilo izdajnika, Hrvatsku nisu oslobađale niti bojne HOS-a jer on od početka 92. nije niti postojao. Hrvatsku su oslobodile gardijske brigade - Tigrovi, Gromovi, Kune i Sokolovi, Pume, Pauci i Vukovi, specijalna policija i Hrvatski gardijski zdrug.
To su naši ljudi, naš ponos i naša slava. Njihova je žrtva bila velika – gotovo devet tisuća poginulih branitelja, tisuće poginulih civila i 402 poginula djeteta. Čak deset tisuća djece izgubilo je jednog ili oba roditelja, Kako su oni odrastali bez očeva i majki samo oni znaju. Stoga poštujmo našu žrtvu, poštujmo Domovinski rat, poštujmo sebe i prvog do sebe, jer ne znamo kakve rane iz borbe za slobodu domovine svako od nas nosi u sebi.
Damir Gašparović
