Pitanje ekonomske stabilizacije Europe i povratka inflacije u "normalne" okvire od 3-4% godišnje kompleksno je i višeslojno. Iako bi prekid rata u Ukrajini bio izuzetno značajan pozitivan šok za europsko gospodarstvo, on sam po sebi ne bi bio čarobni štapić koji bi riješio sve nagomilane probleme. Analiza ispravno identificira ključne izazove koji postoje neovisno o ratu: pad industrijske proizvodnje, globalni trgovinski poremećaji, kriza u Kini i unutarnji europski problemi poput tržišta nekretnina i rasta troškova života.
Prestanak sukoba imao bi nekoliko direktnih i indirektnih pozitivnih posljedica:
-
Energetska stabilizacija: Iako se Europa u velikoj mjeri odvikla od ruskog plina, prekid rata donio bi opću stabilizaciju na globalnim energetskim tržištima. Smanjio bi se "ratni rizik" ugrađen u cijene energenata, što bi pojeftinilo plin i električnu energiju za industriju i kućanstva. Ovo bi bio najbrži i najsnažniji dezinflacijski pritisak.
-
Smanjenje inflacije hrane: Ukrajina je globalno značajan proizvođač žitarica i uljarica. Obnova pune proizvodnje i neometan izvoz snizili bi cijene osnovnih prehrambenih sirovina na svjetskom tržištu, što bi se s vremenom prelilo i na maloprodajne cijene hrane u Europi.
-
Obnova opskrbnih lanaca: Normalizacija logističkih ruta kroz Crno more i istočnu Europu smanjila bi troškove transporta za mnoge industrije.
-
Povratak povjerenja potrošača i investitora: Kraj rata eliminirao bi najveći izvor geopolitičke nestabilnosti u neposrednom susjedstvu Europe. To bi potaknulo investicije koje su trenutno na čekanju i ohrabrilo potrošače na veću potrošnju.
-
Fiskalno olakšanje: Smanjili bi se ogromni troškovi vojne i financijske pomoći Ukrajini te troškovi zbrinjavanja izbjeglica, oslobađajući fiskalni prostor za druge potrebe.
Kao što je ispravno primijećeno, rat nije jedini problem.
-
Pad njemačke i europske proizvodnje: Njemački industrijski model, dugo ovisan o jeftinim ruskim energentima i velikom izvozu u Kinu, prolazi kroz bolno strukturalno restrukturiranje. Visoke cijene energije, spora digitalizacija i jaka konkurencija iz Kine i SAD-a znače da će oporavak industrijske proizvodnje u Njemačkoj, a time i u velikom dijelu EU, biti spor i težak, čak i nakon završetka rata.
-
Monetarna politika SAD-a (FED): Američka središnja banka (FED) je provela ciklus podizanja kamatnih stopa kako bi obuzdala domaću inflaciju. Iako je taj ciklus možda pri kraju, američke kamatne stope su i dalje osjetno više od onih u Europi. To ima direktne posljedice:
-
Jači dolar i uvozna inflacija: Viša kamatna stopa u SAD-u čini dolar privlačnijom valutom za ulagače u odnosu na euro. Posljedično, dolar jača, a euro slabi. Budući da se ključne sirovine, poput nafte i plina, kupuju u dolarima, slabiji euro znači da Europa plaća više za istu količinu energenata. Time direktno uvozimo inflaciju.
-
Pritisak na ECB: Ovakva situacija stavlja Europsku središnju banku (ECB) u škripac. Dok američko gospodarstvo možda može podnijeti više stope, slabije europsko gospodarstvo treba niže stope za poticanje rasta. ECB mora balansirati između potrebe da brani vrijednost eura i da ne uguši ekonomski oporavak, što je izuzetno težak zadatak.
-
-
Globalni trgovinski odnosi (carine i recesija u Kini): Carine koje je nametnuo Trump, a koje Bidenova administracija nije u potpunosti uklonila, zajedno s rastućim protekcionizmom na globalnoj razini, trajno su promijenile svjetsku trgovinu. Istovremeno, kinesko gospodarstvo suočava se s dubokom strukturalnom krizom (kriza nekretninskog i bankarskog sektora, pad domaće potražnje). S obzirom na to da je Kina ključno izvozno tržište za Europu, njezina recesija direktno smanjuje potražnju za europskim proizvodima i usporava rast.
-
Problem cijene nafte: Vaša opservacija o nafti je ključna. Iako je cijena sirove nafte na svjetskim burzama možda niža u povijesnom kontekstu (prilagođeno za inflaciju), maloprodajne cijene goriva ostaju visoke zbog nekoliko faktora:
-
Visoke rafinerijske marže: Smanjeni rafinerijski kapaciteti u Europi i svijetu omogućuju prerađivačima da drže visoke marže.
-
Slabiji euro: Kao što je spomenuto, zbog politike FED-a, slabiji euro poskupljuje uvoz nafte.
-
Visoki porezi i trošarine: Države su u cijene goriva ugradile visoke namete koji čine značajan dio maloprodajne cijene.
-
Zelena tranzicija: Troškovi prilagodbe na biogoriva i druge ekološke standarde također se prelijevaju na krajnju cijenu.
-
-
Domaći problemi: nekretnine i troškovi života (primjer Hrvatske): Rast cijena nekretnina, potaknut potražnjom, ulaskom u Schengen i eurozonu te investicijama, stvara pritisak na standard građana. Kada se tome dodaju visoke cijene hrane i općih usluga, nastaje spirala u kojoj radnici traže veće plaće, što onda podiže troškove poslovanja za poduzeća, koja zatim ponovno dižu cijene. To je tzv. "ljepljiva" inflacija koju je teško obuzdati.
Koliko bi vremena trebalo da se inflacija vrati na 3-4%?
S obzirom na sve navedene faktore, čak i uz trenutni prekid rata, povratak inflacije na razinu od 3-4% bio bi postupan proces koji bi vjerojatno trajao između 18 i 36 mjeseci.
-
Prvih 6-12 mjeseci nakon rata: Vidjeli bismo najbrži pad inflacije, primarno zbog pada cijena energije i sirovina. Inflacija bi se mogla spustiti s trenutnih razina na otprilike 5-6%.
-
Period od 12 do 36 mjeseci: Ovdje borba postaje teža. "Ljepljiva" inflacija, potaknuta rastom plaća, visokim cijenama usluga i strukturalnim problemima (politika FED-a, starenje stanovništva, troškovi zelene tranzicije), sporije će popuštati. U ovom periodu ključnu ulogu igrat će monetarna politika Europske središnje banke i strukturne reforme na razini država članica.
Je li to uopće realno?
Da, realno je, ali nije garantirano. Scenarij u kojem se inflacija stabilizira na oko 3-4% je vjerojatan, ali Europa će se morati pomiriti s činjenicom da je era ultraniske inflacije (ispod 2%) vjerojatno iza nas. Svijet je postao geopolitički nestabilniji, deglobalizacija i divergentne politike središnjih banaka povećavaju troškove, a zelena tranzicija je inherentno inflatorna u svojoj početnoj fazi.
Prestanak rata u Ukrajini bio bi ključan prvi korak i prijeko potreban "vjetar u leđa", ali on bi samo označio početak, a ne kraj, borbe za novu ekonomsku ravnotežu u Europi.